U našu skupinu polako su se počeli zavlačiti poneki čudni „Smješkići“ koji su djeci zadavali glavobolje i nedoumice. Tu se našao neki „Ljutko“, jer netko nije bio prvi u redu, poneki „Tužnić“ jer se izgubilo u igri ili je mama morala ići na posao, poneki „Straško“ kada se pojavila buba u sobi koja je izazvala strah…i mnogo sličnih situacija koja su djeca doživjela, ali nisu znala kako te emocije prepoznati i što da s njima rade.
I tako smo započeli s nizom aktivnosti koje su doveli do Projekta „Emocije“.Zadatak projekta bio je da djeca prepoznaju i imenuju osnovne emocije: sreća, tuga, ljutnja i strah. Prepoznavali su ih kod sebe i kako se pri kojem emocionalnom stanju ponašaju, a bitno je da ih prepoznaju kod prijatelja i razvijaju empatiju kako bi im ponudili podršku i pomoć.
U sobi smo oformili „Čarobni centar“ koji je služio kao posebno mjesto gdje se djeca mogu osamiti i biti sa svojim emocijama ili s prijateljima razmjenjivati iskustva vezana za emocije. Izradili smo „Kuću emocija“ gdje su djeca svakodnevno mogla označiti kako se osjećaju. Svako jutro započelo bi oznakom emocije i mijenjanjem iste tijekom dana. Tako su djeca mogla spoznati da se tijekom dana možemo različito osjećati te uvidjela da razne situacije djeluju na njihove emocije.Za učenje o emocijama uvelike nam je pomogla „Kutija osjećaja“ u kojoj smo istraživali mnoge zanimljive aktivnosti koje smo rado primijenili u svakodnevnom radu. U likovnim aktivnostima djeca su bojom izražavala emocionalna stanja, crtala izraze lica, otiskivala dlan i svakom prstiću nadjenuli jedan osjećaj, iz časopisa i novina rezala dijelove lica te izradila lutku osjećaja, od plastelina modelirala „smješkiće“. Djeca su kroz glazbu, pjesmu, ples i zabavu iskazivala svoje emocije i često smo pjevali „Kad si sretan“ i „Pjesma puna osjećaja-Moji osjećaji“. Najviše im se dojmila plesna igra „Ples stolica“ gdje su se ponosili s pobjedom, ali učili kako se ponašati s porazom. O emocijama se učilo i putem igara. Neke igre su: Memory „Emocije“ i pokrivaljka „Lice“, a „Čarobna kutija“ služila je za razvrstavanje fotografija raznih životnih situacija u odgovarajuću kutiju s nazivom emocije. Igrali smo i igru „Kocka emocija“ gdje su glumeći trebala pokazati osjećaj koji su dobili na kocki. Čitajući slikovnice djeca su putem sadržaje priča i ponašanja likova spoznala kako je u redu osjećati pojedinu emociju, a još važnije kako sebi i drugima pomoći nositi se s njom. U radu smo koristili slikovnice autorica Tatjane Gjurković i Tee Knežević. Neki od naslova su: „ Jež je tužan jer nije pobijedio u igri“, „Lavica može i zna biti sretna zbog drugoga“, Konjić sreću dijelit zna nakon truda i uspijeva“, „ Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji“, „ Slonicu je strah vikanja i kazne“, „Hrčak osjeća da postoji tiha i smirena sreća“, „Psića je strah odlaska doktoru“.
I tako smo putem raznih aktivnosti naučili što su emocije, kako ih prepoznati i kako na njih reagirati. Pritom smo nesvjesno utjecali i na dogovorena pravila skupine. Poželjna ponašanja izazvala su ugodne emocije i sreću, dok su nepoželjna ponašanja imala negativnu oznaku i izazivala neugodne emocije na koja su djeca samoinicijativno reagirala. U skupini se osjeća da su djeca postala svjesna svojih i tuđih emocija te pokazuju empatiju prema prijateljima koje treba ohrabriti ili utješiti. Djeca se trude na prihvatljiv način reagirati na poraz, pobjedu, ljutnju, tugu… A vesela igra i dječji osmijeh dokaz su sreće i zadovoljstva u našoj skupini.
